Tišina — mesto na kojem ponovo čujem sebe
Volim tišinu. Ne onu neprijatnu tišinu kada dvoje ljudi više nemaju šta da kažu. Ne tišinu koja nastane posle svađe. Mislim na onu drugu. Na tišinu u kojoj se ništa posebno ne dešava, a ipak se u čoveku nešto pomera. Na jutro bez zvuka telefona. Na šumu u kojoj se čuju samo koraci. Na kuću u kojoj nema uključenog televizora samo da bi nešto govorilo u pozadini. Na trenutak kada sedim i ne pokušavam ničim da popunim prostor oko sebe. Nekada sam mislila da je tišina samo odsustvo zvuka. Danas mislim da je mnogo više od toga.
Tišina je prostor. I možda baš zato nekima nije prijatna. Jer kada utihne sve oko nas, počne da se čuje ono što je do tada bilo potisnuto bukom. Misli, nemir, umor. Neke odluke koje odlažemo. Neka pitanja na koja ne želimo odgovor. Zato možda nije slučajno što mnogi ljudi teško podnose da budu sami sa sobom. Uvek nešto svira. Telefon je pri ruci. Televizor je uključen. Poruke stižu. Video se smenjuje za videom. Čak i kada sedimo sami, često nismo zaista sami. Oko nas stalno postoji neki zvuk. Kao da smo naučili da tišinu doživljavamo kao prazninu koju treba popuniti. A možda tišina nije prazna. Možda je samo dovoljno široka da u njoj konačno možemo da primetimo sebe.
Kada radim sa ljudima, često primetim koliko je telo naviklo na stalnu stimulaciju. Čovek legne na sto i prvo nekoliko minuta deluje kao da ne zna šta da radi sa sobom. Kao da mu je neprijatno što sada ništa ne mora. Nema razgovora, obaveze. Nema potrebe da nekome odgovara. Nema mesta na kojem treba da stigne. Samo leži. I tada se ponekad pojavi ono što je dugo bilo ispod svega ostalog. Uzdisaj. Promena položaja tela. Nekada osmeh, nekada suza. Nekada samo dugo ćutanje. I meni je upravo to zanimljivo. Koliko toga telo uradi kada mu konačno ostavimo dovoljno prostora. Tišina ne znači da se ništa ne događa.
Često se tada događa najviše. Mislim da je zbog toga tišina važna i za telo. Kada nema stalnog spoljašnjeg nadražaja, lakše primećujemo unutrašnje signale. Da li smo umorni. Da li nam nešto prija, smeta. Da li smo negde prešli sopstvenu granicu. Da li nam se negde žuri, a zapravo ne moramo. To nisu uvek velike stvari. Ponekad je to samo osećaj da nam se danas ne razgovara. Da želimo da šetamo sami, da nam prija da sedimo pored vode i gledamo u jednu tačku. Nekome će to možda izgledati čudno. Meni ne.
Mislim da ljudi koji vole tišinu često dobiju etiketu da su zatvoreni, nedruštveni ili da vole samoću. A ne mora biti tako. Neko može voleti ljude i voleti tišinu. Može uživati u razgovoru, smejati se, biti društven, a ipak imati potrebu da se povremeno povuče. To nije odbacivanje drugih. To je možda samo način da se čovek vrati sebi. Postoje ljudi kojima je potrebno mnogo vremena među ljudima. Postoje i oni kojima je potrebno mnogo vremena bez ljudi. Ni jedno ni drugo samo po sebi nije problem. Važno je šta se u toj samoći događa. Ako je ona beg od života, može postati težina ali ako je prostor u kojem se čovek sabira, može biti nešto sasvim drugo.
Ja sam oduvek više volela mesta na kojima mogu da čujem šta se događa oko mene. Zato mi priroda toliko znači. U prirodi tišina nikada nije potpuna. I baš zato je toliko posebna. Šuma nikada nije potpuno tiha. Tu je vetar. Ptica negde u daljini. Lišće koje se pomera. Grančica koja pukne pod nogom. Voda koja prolazi preko kamenja ali sve to zajedno ne stvara buku. Stvara prisustvo. Kada sam u prirodi, često shvatim koliko je naš pojam tišine zapravo čudan jer smo navikli na tišinu kao na odsustvo zvuka. A priroda me uči drugačijoj tišini. Tišini u kojoj život postoji, samo ne traži moju pažnju. Drvo ne pokušava da me zabavi. Reka ne pokušava da mi nešto proda. Vetar nema poruku koju moram da pročitam. Sve samo postoji. Možda upravo zato telo u prirodi počne da popušta. Ne zato što je priroda magično mesto koje rešava naše probleme već zato što od nas ništa ne traži. Ne moramo da budemo zanimljivi ili produktivni. Ne moramo da izgledamo dobro i ostavljamo utisak. Možemo samo da hodamo. I to je ponekad dovoljno.
Primećujem da ljudi danas često govore kako žele mir ali kada im se mir pojavi, ne znaju šta će sa njim. To mi je zanimljivo. Tražimo odmor, a kada imamo slobodan dan, popunimo ga. Tražimo mir, a čim nastane tišina, uzimamo telefon. Želimo da usporimo, a onda se osećamo krivima jer ništa ne radimo. Kao da smo zaboravili da postojanje samo po sebi nije gubljenje vremena. Možda nam je upravo to jedan od najvećih problema. Ne znamo više da budemo beskorisni. Sve mora imati svrhu. Šetnja mora biti trening. Odmor mora da nas „napuni“. Čitanje mora nešto da nam donese. Čak i meditaciju ponekad pretvorimo u još jednu stvar koju treba dobro uraditi. Tišina ne traži rezultat. Ne mora nas učiniti produktivnijima. Ne mora nas popraviti. Ne mora čak ni da nas učini srećnima. Dovoljno je da nam dozvoli da na trenutak ne moramo ništa.
Mislim da upravo tada počinjemo bolje da čujemo svoje misli. Ali postoji jedna važna razlika. Čuti svoje misli ne znači verovati svakoj od njih. Tišina nije mesto u kojem svaka misao postaje istina. Ona je mesto u kojem možemo da je vidimo. Da primetimo šta se ponavlja. Čega se plašimo, čemu se vraćamo. Šta pokušavamo da izbegnemo. Onda možemo da odlučimo šta od toga zaista pripada nama. Zato mi je tišina postala važna. Ne zato što u njoj uvek pronađem odgovor. Nekada pronađem samo još jedno pitanje ali i to je dovoljno. Jer neke odgovore ne možemo pronaći dok stalno nešto govori umesto nas. Ponekad je potrebno samo da prestanemo da dodajemo još jedan glas i da sačekamo.
Telo često zna da je vreme za tišinu pre nego što to priznamo sebi. Postanemo razdražljivi. Ne prija nam razgovor. Sve nam postane previše. Želimo da odemo negde gde nas niko ništa ne pita. To ne mora uvek biti znak da sa nama nešto nije u redu. Možda je samo došlo vreme da se sistem odmori od svega što neprestano prima. Zato volim male rituale tišine. Jutro bez telefona. Šetnju bez slušalica. Kafu bez gledanja u ekran. Nekoliko minuta pred spavanje bez novih informacija. Boravak u prirodi bez potrebe da sve fotografišem. Ponekad samo sednem. I ništa. Ne radim tehniku, ne analiziram. Ne pokušavam da „radim na sebi“. Samo sam tu. I zanimljivo je koliko je to danas postalo teško. Možda zato što smo navikli da stalno budemo nešto. Radnik, partner, roditelj, terapeut, prijatelj. Neko ko pomaže i ko rešava. Neko ko stiže. A tišina nas na trenutak oslobodi svih tih uloga. U njoj ne moramo da budemo niko posebno. I možda upravo tada najviše jesmo. Ne mislim da svako treba da voli tišinu. Neko će se bolje osećati uz muziku, razgovor i ljude. I to je potpuno u redu. Tišina nije pravilo. Nije ni dokaz neke posebne dubine ali za one kojima prija, ona može biti veoma važan prostor. Prostor za odmor, jasnoću, za unutrašnji razgovor, za osećaj granica. Za vraćanje pažnje sa spoljašnjeg sveta na ono što se događa iznutra. A možda je njen najveći dar upravo u tome što ne pokušava ništa da nam da. Samo nam skloni
Samo nam skloni buku sa puta. I onda čujemo vetar, svoje korake, disanje, misao koja se već dugo vraća. Čujemo i ono što nam prija i ono što više ne prija. Čujemo sebe.
Možda zato ne treba odmah bežati od tišine kada postane neprijatna. Možda treba ostati još malo. Ne da bismo nešto na silu pronašli već da bismo videli šta će se pojaviti kada ništa više ne pokušavamo da unesemo u taj prostor. Jer možda tišina nije odsustvo života. Možda je to trenutak kada život konačno možemo da čujemo.
All rights reserved: Ljiljana Šijan