Kako negovati odnos sa samim sobom
Postoji jedan odnos koji traje ceo život, ne možemo ga prekinuti, ne možemo otići iz njega, ne možemo se odmoriti od njega, a opet, upravo taj odnos najčešće zanemarujemo. Odnos sa samim sobom.
Većina ljudi tokom života nauči kako da bude tu za druge, kako da odgovori na poruke, kako da ispuni očekivanja, kako da bude jaka kada je teško i smirena kada se sve raspada, ali retko ko nas uči kako da budemo uz sebe, kako da čujemo sebe bez osuđivanja, kako da primetimo sopstveni umor pre nego što telo počne da viče kroz bol, nesanicu ili iscrpljenost. Kako da sebi damo nežnost bez osećaja krivice i zato mnogi ljudi godinama žive veoma daleko od sebe, a da toga nisu ni svesni. Funkcionišu, završavaju obaveze, brinu o svima, ali iznutra postoji osećaj praznine, napetosti ili tihog umora koji ne prolazi.
Jer odnos sa sobom ne nestaje kada ga zanemarimo, on samo postaje tiši, hladniji i udaljeniji, a telo to veoma dobro oseća.
Način na koji živimo sa sobom često se prvo vidi kroz telo, kroz način na koji dišemo, kroz to koliko smo stalno stegnuti, kroz umor koji nosimo i kada spolja delujemo „dobro“. Kada dugo ignorišemo svoje potrebe, telo ulazi u stanje stalne napetosti. Ramena postaju tvrda, vilica stegnuta, dah plići, stomak zgrčen i često pokušavamo da rešimo samo posledicu. Masažu koristimo tek kada telo zaboli. Odmaramo tek kada potpuno padnemo.
Tražimo mir tek kada više ne možemo da izdržimo sopstveni tempo, ali odnos sa sobom ne gradi se tek kada dođe do pucanja, gradi se svakog dana, kroz male načine na koje se odnosimo prema sebi kada niko ne gleda.
Mnogi misle da je odnos sa sobom samo „voleti sebe“, ali odnos sa sobom je mnogo više od toga. To je način na koji razgovaramo sa sobom kada pogrešimo, način na koji tretiramo svoje telo kada smo umorni, način na koji postavljamo granice, način na koji dozvoljavamo sebi odmor bez osećaja krivice. To je i pitanje: Da li sebi stalno tražimo još? Ili umemo da stanemo i pitamo: „Kako sam zaista?“
Većina ljudi veoma lako primeti kada je neko drugi umoran, tužan ili preopterećen, ali sopstvene signale često ignorišemo do poslednje granice, kao da prema sebi imamo najmanje strpljenja.
Mnogo ljudi je naučeno da prema sebi budu strogi. Ti ljudi guraju dalje čak i kada više nemaju snage. Trude se da ne pokazuju slabost, da uvek budu „jaki“, Ali telo ne razume surovost kao disciplinu.
Telo reaguje na način na koji se odnosimo prema njemu. Kada stalno živimo pod pritiskom, nervni sistem ostaje u stanju pripravnosti. Mišići se stežu, san postaje plići, umor dublji i zato nežnost prema sebi nije luksuz, ona je potreba.
Nežnost ne znači odustajanje od života niti znači pasivnost, to znači da ne živimo stalno protiv sebe i da umemo da primetimo kada smo umorni. Da ne tražimo od sebe više nego što telo može da nosi kao i da sebi dozvolimo predah pre nego što nas organizam na njega natera.
Mnogi čekaju veliki trenutak promene, ali odnos sa sobom najčešće se menja kroz male svakodnevne stvari. Kroz način na koji započinjemo jutro, kroz to da li jedemo u miru ili u žurbi, kroz trenutke kada zastanemo i proverimo kako dišemo, kroz to da li sebi dajemo pravo na odmor. Ponekad je odnos sa sobom upravo:
- popiti čaj u tišini
- prošetati bez telefona
- otići ranije na spavanje
- reći „ne“ bez opravdavanja
- udahnuti dublje kada osetimo napetost
Telo veoma snažno reaguje na male rituale pažnje. Kroz njih dobija signal da nije samo sredstvo koje mora stalno da funkcioniše.
Jedan od najvećih problema današnjeg vremena jeste što smo stalno u glavi, a veoma retko u telu. Razmišljamo mnogo, analiziramo previše, ali malo osećamo sebe. Zato je važno vratiti se telu. Ne samo kroz masažu ili tretman, već kroz svakodnevni kontakt sa sobom. Kroz disanje, kroz dodir, kroz trenutke kada zaista primetimo šta se dešava iznutra.
Ponekad je dovoljno staviti ruku na grudi ili stomak i ostati nekoliko trenutaka u tišini. To deluje jednostavno, ali telo veoma snažno reaguje na prisustvo. Na osećaj da ga konačno neko sluša. Čak i kada smo to mi sami.
Ne možemo imati dobar odnos sa sobom ako stalno izdajemo sopstvene granice kada stalno pristajemo na ono što nas iscrpljuje, kada ćutimo dok telo nosi sve više napetosti, kada zaboravimo da i nama treba prostor za odmor. Granice nisu zidovi one su način da sačuvamo energiju, mir i unutrašnju ravnotežu.
I telo veoma jasno pokazuje kada živimo bez njih. Kroz hroničan umor, napetost, osećaj da više nemamo kontakt sa sobom. Zato je nekad najveći čin brige o sebi upravo sposobnost da kažemo: „Dosta je za danas.“
Mnogi ljudi ceo život nose ulogu osobe koja sve može. I vremenom zaborave kako izgleda odmor bez griže savesti. Međutim telo nije napravljeno da stalno izdržava. Čak i najjačem telu potreban je predah, mir, toplina, tišina i možda je upravo to deo odnosa sa sobom koji najteže učimo — da ne moramo stalno biti jaki da bismo vredeli. Da ne moramo stalno davati poslednji atom energije da bismo zaslužili ljubav, pažnju ili odmor.
Mnogi zamišljaju da će jednog dana „ponovo pronaći sebe“, ali povratak sebi uglavnom ne izgleda dramatično. To su mali trenuci kada usporimo dah, kada ne ignorišemo umor, kada ne bežimo odmah od svojih osećanja i kada sedimo u tišini bez potrebe da stalno nešto radimo. Upravo tu telo počinje da se menja.
Napetost polako popušta, dah postaje dublji, a unutrašnji prostor mirniji. Ne zato što je život odjednom savršen, već zato što više nismo potpuno odvojeni od sebe.
Možda ne počinje velikim promenama, možda počinje jednim jednostavnim pitanjem: „Šta mi je danas zaista potrebno?“ Ne šta drugi očekuju, ne šta „moram“, već šta telo i biće pokušavaju da kažu. Nekad je odgovor odmor a ponekad tišina.
Nekad je to dodir, a nekad samo nekoliko minuta bez pritiska. Možda upravo tada počinjemo da gradimo odnos koji nam je celog života najpotrebniji. Odnos u kome ne moramo stalno da se dokazujemo ne moramo da budemo savršeni, ne moramo da izdržimo sve, već samo da budemo malo više uz sebe, jer telo nikada nije tražilo savršenstvo, tražilo je da ga čujemo.