Slučajnost

Postoji jedna reč koju često izgovaramo kada ne znamo kako drugačije da objasnimo ono što nam se dogodilo. Slučajnost.

Govorimo o slučajnim susretima, slučajnim pozivima, slučajnim preokretima. Kažemo da se nešto namestilo samo od sebe. Da je u pitanju bila sreća, koincidencija ili prosto splet okolnosti. Racio voli tu reč. Ona unosi red u haos. Ako je nešto slučajno, onda je to mehanika života koja se odigrala mimo nas. Mi smo se samo zadesili tu. Bili smo na pravom ili pogrešnom mestu, u pravo ili pogrešno vreme. I to je sve. Međutim, kada radim masažu, svedočim nečemu sasvim drugačijem. Kada čovek legne na moj sto i kada prostorijom zavlada tišina, pod mojim dlanovima se otvara prostor u kojem reč “slučajnost” polako gubi svoj smisao. Telo ne poznaje taj izraz. Naš nervni sistem i naša tkiva ne funkcionišu po principu nasumičnosti. Pod prstima svakodnevno osećam kako telo pamti, kako skladišti i kako tačno reaguje na svet oko sebe. I uvek se iznova uverim da ono što um naziva slučajnošću, telo često prepoznaje kao tačan, neobjašnjiv trenutak u kojem su se stvari prosto poklopile.

Često mi ljudi tokom tretmana pričaju o takvim trenucima. Kažu mi, na primer, kako su mesecima razmišljali o nekoj promeni, o nekoj osobi ili odluci. I onda se, potpuno neobjašnjivo, dogodilo da tu osobu sretnu na ulici, u gradu u kojem niko od njih ne živi. Ili da dobiju poziv koji im menja pravac, tačno u minutu kada su o tome razmišljali. Dok mi to pričaju sa dozom čuđenja, ja pod dlanovima pratim njihovu reakciju. Primetim kako im se dah na trenutak zaustavi. Kako tkivo uzduž kičme, koje je do pre nekoliko minuta bilo tvrdo i nepopustljivo, odjednom promeni tonus. To nije ono obično opuštanje koje dolazi od samog pritiska ruku. To je sistemski odgovor. Kao da je celo telo tog čoveka kroz tu priču i kroz taj događaj dobilo potvrdu koju je dugo čekalo.

Ponekad se pitam šta se zapravo desi u tim trenucima. Logika nema odgovor na to kako se stvari slože u sekundu. Ali kroz holistički rad, imam utisak da prostor između nas i sveta koji nas okružuje nikada nije prazan. Mi kroz život ne koračamo samo kao fizička tela. Nosimo svoj unutrašnji napon. Nosimo svoje prećutane tuge, svoje strahove, svoje duboke i zaboravljene potrebe. I sve to emitujemo u prostor. Možda su se u tom neobjašnjivom trenutku prosto susrele energije. Neko će reći da u energiju ne veruje, i to je u redu. Ne moramo svemu dati definiciju i ne moramo se ubeđivati. ali teško je poreći da imamo iskustva koja ne umemo da objasnim rečima. Svi smo iskusili trenutak kada uđemo u neku prostoriju i osetimo težinu, iako je sve tiho. Ili kada sretnemo nekoga i u sekundi osetimo da možemo da spustimo ramena i udahnemo duboko, iako tu osobu vidimo prvi puta u životu. To su ti nevidljivi susreti koji se dešavaju pre nego što uopšte progovorimo.

Kada se unutrašnje stanje čoveka – njegova energija, njegova spremnost ili njegova muka – poklopi sa nečim u spoljašnjem svetu, racio to nazove koincidencijom. Lakše je tako. Ali ja imam utisak da naš sistem ima sopstvenu navigaciju. Telo nekako zna gde treba da se zadesi. Ono reaguje na frekvenciju druge osobe, na energiju prostora, na neizgovorenu nameru. Kada se desi to neobjašnjivo poklapanje, to je često trenutak u kojem ono što nosimo unutra prosto postane vidljivo spolja.

U svom radu primećujem i drugu stranu tih slučajnosti. Ljudi mi često dolaze sa hroničnim bolovima koji su se pojavili, kako oni kažu, “iz čista mira”. Pričaju mi kako ih je preseklo u leđima dok su se saginjali da podignu papir ili kako im se javio neizdrživ bol u vratu, potpuno slučajno, ujutru kada su se probudili. Kada počnemo da radimo i kada kroz dodir polako popuštaju slojevi napetosti, ta slučajnost počinje da bledi. Ispod tog “slučajnog” bola u leđima obično pronađemo mesece, nekada i godine, prevelikog tereta koji je taj čovek nosio na sebi. Pronađemo situacije u kojima je stalno morao da bude jak, da izdrži, da ne poklekne. Taj papir koji je podigao sa poda nije uzrok bola. On je bio samo poslednja kap. Telo je dugo trpelo i držalo sve dok u tom jednom, naizgled slučajnom momentu, više nije moglo.

Isto je i sa susretima koje nazivamo nesrećnim slučajnostima. Ljudi mi često govore kako uvek iznova nailaze na partnere koji ih povređuju ili poslove na kojima se osećaju iskorišćeno. Kažu da imaju lošu sreću ali dok leže na stolu, ja jasno osećam njihov odbrambeni stav. Osetim stomak koji je zgrčen i tvrd kao kamen. Ti ljudi ne nailaze na takve situacije slučajno. Njihov nervni sistem je naučen na opasnost i na borbu. To je ono što im je poznato, a ono što nam je poznato, naš sistem često prepoznaje kao sigurno, čak i kada je bolno. Telo nepogrešivo prepoznaje energiju koja je u skladu sa njegovim unutrašnjim programom. Ono bira ono što zna kako da preživi.

Zbog toga mislim da je preispitivanje slučajnosti zapravo čin velike hrabrosti. To znači da prestajemo da budemo pasivni posmatrači sopstvenog života koji čekaju da im se sudbina osmehne. To znači da počinjemo da preuzimamo odgovornost za ono što nosimo u sebi i za trag koji ostavljamo. Ne želim da zvučim kao da imam sve odgovore. Ne znam kako se svet poklopi u sekundu i zašto se određene stvari dese baš tada kada se dese. I dopada mi se što ne moram da znam. Holistički pristup me je naučio da ne moram svakom iskustvu odmah dati konačno ime ili naučno objašnjenje da bih priznala da se ono dogodilo. Neke stvari možemo jednostavno ostaviti otvorenim.

Ono što mogu da primetim, kroz dodir i kroz rad sa ljudima, jeste da smo svi povezani na mnogo dubljem nivou nego što to naš um može da isprati. Između nas se neprestano nešto dešava. Energija koju nosimo u sebi, način na koji ulazimo u tuđi prostor, način na koji dodirujemo druge – sve to stvara odjek.

Kada sledeći put izgovoriš reč “slučajnost” jer se dogodilo nešto što ne umeš da objasniš, probaj da ne odeš odmah u misli. Nemoj tražiti logične razloge i nemoj to odbacivati kao nevažno. Uspori. Spusti pažnju u svoje telo. Primeti šta se dešava u tvojim grudima, u tvom stomaku, u tvojim dlanovima. Da li osećaš blagi nemir, ili se u tebi pojavio neki tihi mir? Telo ti kroz te senzacije govori gde se nalaziš u odnosu na taj događaj. Ono ti pokazuje da li si prepoznao nešto što ti je važno, ili si se prosto zgrčio pred onim što te plaši. Možda taj neobjašnjivi trenutak nije došao da te zbuni. Možda je tu samo da bi te zaustavio i podsetio da tvoj unutrašnji svet stalno komunicira sa stvarnošću oko tebe. Možda to nije bila slučajnost. Možda je to bio trenutak kada je tvoje telo prosto prepoznalo da su se energije srele, i da je vreme da počneš da slušaš ono što pokušava da ti kaže.

All rights reserved: Ljiljana Šijan